U šumi staroj oganj gori
blista u mraku na kraju svijeta;
kad bliže priđeš – od srebra dvori,
po njima mudra starica šeta;
nad krovom plavi vije se dim,
tu živi Mjesec i baka s njim.

Od sinoć Mjesec kod kuće nije,
a baka čeka… prolaze sati..
Moraće bogme, i da ga bije
kada se zorom u dvore vrati.
Niti je sluša, niti je pita,
čitave noći po nebu skita.

– Alaj će sjutra šiba da radi!
Svrbi me ruka – baka se sladi.

Dremljiva ponoć po šumi lunja,
a stroga baka na pragu kunja,
drži u ruci od breze prut.
A nebom dotle, po modroj vodi,
skitnica Mjesec pučinom brodi,
u moru zvijezda dukat žut.

U samu zoru maglica pade,
ozeblom šumom zaigra kos,
umoran Mjesec domu se krade,
oprezno ide, plašljiv i bos.
Šulja se Mjesec, utvara prava,
kad gle na pragu – bakica spava,
spustila glavu, srebri se kosa,
na prutu trepti jutarnja rosa….        LAZAR DINIĆ